Šta se sprema u našoj kuhinji?

birth-of-a-bookPrvi izdavački projekat Imprimatura će biti knjiga putopisa dvojice autora, a u njoj će da se nađu putopisne reportaže iz Evrope, Afrike i Azije. S obzirom na to da je još jedno putovanje u planu, velike su šanse da svoje mjesto u knjizi nađu i Karibi.

Radi se o putovanjima koja su ova dva prijatelja svaki na svoj način izveli tokom više od 20 godina. Nisu to bila samo putovanja radi putovanja, turistički izleti ili namjerne ekskurzije u neke druge svjetove. Poseban dio knjige odnosi se na egzil u Južnoafričkoj Republici jednog od njih u prvoj polovini devedesetih godina i predstavlja jednu krajnje potresnu sliku zemlje koja se nedugo prije toga oslobodila aparthejda, ali u kojoj je nepovjerenje, nasilje i sveopšta podijeljenost nastavila da caruje. Ako se uzme u obzir da je autor napustio jednu zemlju u raspadu u kojoj su nacionalne podjele počele da cijepaju sve društvene sfere, a pritom nakon 10.000 km došao u drugu u kojoj su rasne tenzije bile na korak od građanskog rata – jasno je o kakvom neponovljivom iskustvu se radi.

Evo par redova da naslutite kakvu nevjerovatnu knjigu spremamo:

Ne može se danju rentirati oružje , a noću mirno spavati.

„Neizvesnost i bojazan mi okupiraju misli, do sitnih sati. I taman kad san počne da me obuzima, prolamaju se pucnji kroz zimsku noć. Pucnji. Pojedinačni. Rafalni. Kombinovani. Uzvraćeni, ili ne, zavisi koliko je onaj prvi bio precizan. Dopiru sa raznih strana, nekada blizu, maltene tu, pod prozorom, a nekad daleko, tek se naziru. Ponekad se čuju i krici ili jauci. Artikulisani ili ne. Ali su svaku noć tu. Posle pucnjeva slede sirene, najčešće policijskih kola, pošto hitna pomoć tu nema šta da traži. To je posao za pogrebnu službu. O tome „The Star“ ne piše na prvoj unutrašnjoj strani. I nema potrebe. To svi čuju. To svi znaju. I ne mare. Nije njihov, nego „njihov“ problem. Dok ne postane svačiji. Ako je obračun većih razmera, sa mogućnošću eskalacije, na scenu stupaju „Flying corps“, što bi mi rekli leteći odredi. Na poprište stižu bornim kolima žute boje, propisno obeležena. Sirena nije policijska, već nekako urlajuće-režući-zavijajući ton. Poput ozloglašenih „štuka“ bombardera iz Drugog svetskog rata. Od njihovih sirena u noći ledi se krv u žilama.
Ne može se danju rentirati oružje , a noću mirno spavati.
To, jednostavno, nije moguće.“

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s